Rane
Već četiri godine nisam ništa napisala. Ne znam ni kako sam uspela da ubedim sebe da napišem ovo.
Plašila sam se da pišem, plašila sam se zapravo onogo što bih mogla da napišem. Pisanjem otvaram dušu, vraćem se na neke stvari iz prošlosti, neke događaje, neka poznanstva... a mnoge od njih želim da zaboravim. Znam da je nemoguće zaboraviti ih, valjda zato i izbegavam da se vraćam na njih i da osvežavam sebi rane. Zvuči morbidno, ali je osećaj isti kao kada skineš krastu sa rane. Taman je pustiš da lepo zaraste, ti je očešeš i ponovo krene krv. Ne boli te kao onda kada je sama rana nastala, ali svakim ponovnim skidanjem kraste ožiljak postaje sve dublji. Mnoge ožiljke sam dobila za ove četiri godine. Trudim se da ih pustim da zarastu, ali krv ipak s vremena na vreme ponovo poteče.
Još nisam pronašla lek za te rane, ni lek, ni doktora. Glumim vučicu! Znate onu priču da vuk sam liže svoje rane? Samo što ja nisam vučica, znam da džabe pokušavam!
Svaka od tih rana ima svoju priču. Mnoge od njih su mi nanete od strane veoma bliskih ljudi. A neke, neke su nastale kao rezultat nesrećnih okolnosti. Ponovo mi je teško da se vratim na to, ponovo osećam svrab, dolazim u iskušenje da se počešem. Stiskam zube od muke i odolevam! Izdržaću svrab!
Sreća je, ako se to srećom zove, što moje rane nisu spoljašnje, nisu vidljive. To su moje rane, rane na duši i samo ih ja mogu videti, mene peku, ja ih češem, ja ih ližem! Za druge, koji ne mogu da ih vide ja sam vučica, ali samo ja znam koliko je ta vučica u sebi cvilela. Cvilela kao napušteno štene.
1 Komentari |
0 Trekbekovi
